Reč „pravda“, inače, spada u grupu reči - da pomenem neke: „mnogostradalan“, „goloruk“, „crvene linije“, „vekovna ognjišta“ itd. - na čiji se pomen mašam za figurativni pištolj.
Pa dobro, neka vernici odu u crkvu, neka se pomole, možda im Justin pomogne. Ali nešto ipak treba da znaju. Nisam detaljno upoznat sa filozofskim poslovima i danima Sv. Justina, ali stopostotno sam siguran da se Justinovo poimanje pravde bitno razlikovalo od pravde kakvom je zamišljaju Blicovo uredništvo, verništvo, spoljnosaradništvo, čitateljstvo, a u širem smislu i Srbi svi i svuda.
Ovdašnje poimanje pravde ima dodirnih tačaka sa ovdašnjim poimanjem dobra i zla koje, opet, ima dodirnih tačaka sa poimanjem dobra i zla ratnika iz plemena Zulu, koje glasi: dobro je kad mi drugima otmemo krave i žene, zlo je kad drugi nama otmu žene i krave.
Otimati žene i krave, fakat, jeste zlo, ali je uvek zlo, bez obzira na to ko ga - i pod kojim ga izgovorom - čini. Pripisivanje zla isključivo drugom plemenu (drugoj Srbiji i vice versa) znači beskonačno se vrteti u zatvorenom hobsovskom krugu „rata svih protiv svih“, u kome svak svakome čini zlo. Ne, naravno, istovremeno, nego po principu kad se jednom smrkne, drugom svane. Kao kuhinjski filozof istorije već godinama pokušavam da pronađem odgovor na pitanje od mnogo miliona svih konvertibilnih valuta: zašto je Srbija takoreći od osnivanja u hobsovskom građanskog ratu svih protiv svih.
I evo zašto, što reko bogougodni Blic. Zato što u Srbiji od pamtiveka svak vidi trun u oku brata svojega, a previđa brvno u svojim očima, zato što kolektivni Srbi nisu s raskida da drugima otmu žene i krave, a da kukaju do neba kad drugi njima otmu žene i krave i, konačno, zato što kolektivni Srbi vide zlo u „kolektivnom zapadu, Briselu, Vašingonu“ - dopišite ako sam nešto propustio - a ne vide zlo na svom pragu, a kad ga silom prilika vide, onda zlo svale na pleća neke od vladajućih garnitura koje su najčešće sami plebiscitarno izabrali.
Pisac hoće da kaže sledeće: nešto je trulo, korumpirano i nasilno u celom srpskom društvu, u svakom građaninu Srbije, a ne samo u ovoj ili onoj vladajućoj garnituri i u svakom članu vladajuće stranke. Da nije tako, valjda bi se tokom dvesta i kusur godina našla neka vladajuća garnitura - a sve zamislive su se izmenjale - koja bi završila dvovekovni građanski hladni rat, konsolidovala državu, uspostavila vladavinu zakona, ojačala ekonomiju i ostvarila vekovni vlažni san Srba - „bolji život“.
Ovo bi trebalo svi da utuve: nije nepravda ako nepravdu trpe oni koji nisu učinili ništa da spreče žestoku nepravdu, koji su, štaviše, tercirali horu nepravednika. Znate na koju nepravdu mislim. Da se ne ponavljamo.